Narativni pristup terapiji i radu u zajednici zainteresiran je za životne ljudske priče ispričane na načine koji te osobe i zajednice čine jačima.
U Narativnoj terapiji se govori: „Osoba nije problem; problem je problem“ te se razgovori nastoje voditi na način koji eksternalizira problem od osobe.
U velikoj mjeri na susretima Narativne terapije bavit ćete se, kako se uobičajeno kaže, dekoloniziranjem priča osobnih indentiteta.
Pretežni fokusi susreta narativne prakse jesu: izbor i (p)održavanje identiteta osobe ili skupine; snage i vještine pojedinca ili zajednice; vrijednosti, namjere, snovi, stremljenja osobe ili grupe; ključna sjećanja i odnosi koje ima pojedinac ili koji su prisutni u zajednici.
U Narativnoj terapiji se isto tako naglašava kako su ljudi „smislostvaraoci“ te se kroz pričanje i prepričavanje priča preispituje i smisao koji osoba pronalazi ili traži u vlastitom iskustvu i njegovom prepričavanju.
Narativna terapija propituje društvene i osobne konstrukte i način kako ih osoba koristi unutar jezika kojim opisuje ta iskustva.
Pritom narativne prakse u opisima iskustava radije slijede i podržavaju terminologiju osobe nego već gotove ekspertne teorije o pojedincu ili poremećajima mada se i one uzimaju u obzir kao jedna od mogućih verzija opisa određenog iskustva.
Najboljim ekspertom za vlastiti život, u konačnici, uvijek se drži osoba sama.
Kontekst života izuzetno je važan u narativnim praksama te se pomno istražuje i prati kroz priče koje naglašavaju krajolike akcije ili krajolike identiteta osobnih iskustava.
U susretu Narativne terapije nastoji se podebljati priče o vlastitom iskustve te prijeći od jednopričnih u višeprične verzije tih iskustava.
Narativni razgovori su svjesna i ravnopravna ko-kreacija svih uključenih osoba gdje se kroz podršku višepričnih identiteta provodi i primjenjuje, kako narativni praktičari vole reći, arheologija nade.
Uvodni članak na hrvatskom jeziku o narativnoj terapiji možete pročitati i ovdje ako kliknete na „Hrvatski“.
